Razgovarali u Londonu 12. siječnja 2016.
 

Stephen Bates, arhitekt i edukator koji se prije svega bavi arhitekturom kao gradogradnim tkivom, kako u praktičnim tako i u teoretskim aspektima, na čelu je londonskog ureda studija Sergison Bates architects. Od samog ulaska u taj prostor ključne odrednice njihovog rada postaju jasne – fokusiranost i gotovo stroga predanost nastanjuju police zajedno s uzorcima materijala i brojnim iteracijama maketa projekata. Njihovi su radovi istraživački orijentirani te polaze od lokalnog konteksta kako bi ponudili odgovor na stvarne društvene potrebe. Sergison Bates arhitekte ne zanima spektakularno niti luksuzno već obično i svakodnevno izdignuto u iskustveno bogati doživljaj.  
 

ORIS - Volio bih ovaj razgovor početi razgovorom o gradovima. Jako ste kritični prema tzv. pametnom gradu. Što, po Vašem mišljenju, čini grad danas? Je li grad samo mjesto za život ili može biti dom? 
 

Stephen Bates - Još uvijek jako vjerujem u ideju europskog grada iz 19. stoljeća – u mogućnost organiziranja života i rada zajednice unutar granica i strukture grada. To se može činiti konzervativnim, ali još je uvijek teško zamisliti alternativu. Iz naše perspektive, arhitekturu kontinuirano promatramo kroz povijest 2500 godina razvoja tijekom koje je ideja grada (urbs) uvijek jednaka. Digitalna tehnologija i ubrzani razvoj koji je uslijedio, zajedno s brigom oko okoliša, nisu dovoljni da nas uvjere da način života grada više nije važan. Štoviše, po mom mišljenju, oba fenomena mogla bi iznjedriti jednu vrstu reformacije grada umjesto stvaranja alternativnog grada. Mislim da je tzv. pametni grad, koji zapravo nitko ne može definirati, samo brand; bilo što što se može poželjeti, ali u ekstremnim situacijama, kada izgleda kao da je uklonjena ljudskost i sve pretvoreno u digitalno upravljanu tvorevinu, čini se kao fantazija, ništa stvarno. Projekt za novi pametni grad Aspern u Beču držim problematičnim jer mi se više čini kao brand, nego kao stvarno mjesto; o njemu se razgovara jezikom razvojnih inženjera – a svi znamo koliko malo to ima veze sa stvarnošću. Prilično sam skeptičan u vezi s urbanističkim planovima na temelju prijedloga da možete izgraditi veći grad – samo tako – a ne mogu se sjetiti ni jednog primjera koji je u posljednje vrijeme bio uspješan. Mene zanima koncept trajnosti. O tome sam napisao rad (Permanence, u Sergison Bates architects: Papers 3, Quart Verlag, Luzern, 2016.) koji propituje ulogu arhitekta u našem globaliziranom i prolaznom svijetu. U radu navodim kako je, umjesto kontinuiteta, nužno pružiti kontrapunkt tim idejama; kontrapunkt kao bijeg od nesuglasja i brzine u kojima živimo. Arhitektura bi zapravo mogla biti temelj i mislim da se to može vidjeti u europskom gradu. Mislim da se trajne strukture mogu vidjeti u međuprostorima, a najbolji su primjer prostori koji se mogu transformirati. U svojim predavanjima govorim o mogućnosti da zgrade imaju više od jedne namjene, na primjer o skladištima koja su izgrađena kao dio urbanog tkiva, ali koja još uvijek imaju snažan utjecaj i fantastičnu sposobnost prilagodbe, iako su se u potpunosti mijenjala tri ili četiri puta otkad su izgrađena. To su točke na koje se volimo referirati. Naš rad vidimo kao dio kontinuiteta ideje grada i trajnosti koja je povezana s idejom nužnog skloništa, mjesta u kojem možete napraviti dom. Kuća u Londonu u kojoj živim, kuća je u nizu iz 1902., koju smo malo preoblikovali. Gradnja kuća u nizu rezultirala je nečim zanimljivim – odredila je pojedinačno vlasništvo, ali u velikom, urbanom obliku gradnje u nizu. Ako pogledate snimke dijelova Londona iz zraka, vidjet ćete kako su usko strukturirani baš ovom vrstom gradnje, što je jako dobar primjer jer usprkos vrlikoj dimenziji, kuće su ostale zasebne građevine. To me zanima – grad kuća. To je velik izazov jer se radi o povećavanju gustoće, a engleska kuća u nizu trenutačno nije održiva ideja. U Londonu je gotovo zaštićena, ali kako bismo išli dalje, prvo moramo naći tip gradnje koji pruža osjećaj vlasništva, kao i urbani oblik.